Početkom ove godine izašla je iz tiska još jedna zbirka lupačkog pjesnika Milje Šere. 
    Ova zbirka, treća po redu, nazvana “Oblačno nebo - Vistieria sufletului,” sadrži sto pjesama na lupačkoj varijanti karaševskog idioma i isto toliko pjesama na rumunjskom književnom jeziku. Predgovor knjizi napisala je dr. sc. Marija Lackić, a pogovor Ivan Dobra.
    U dvorani za sastanke iz zgrade Lupačke općine, u prisutnosti velikog broja ljubitelja poezije iz Lupaka i ostalih karaševskih mjesta, održana je u subotu 22. ožujka s početkom od 17,00 promocija Šerine zbirke pjesama “Oblačno nebo - Vistieria sufletului,” a lijepu pjesničku večer vodio je predsjednik Zajedništva Hrvata Slobodan Gera. Uz izrazito emotivnog autora, na izuzetnom kulturnom događaju  su nazočili Slobodan Gera, predsjednik ZHR-a, načelnik lupačke općine Marjan Lauš, inspektorica za manjine Ana Filka, sveuč. dr. prof. Cristian Chioncel, brojni učitelji i profesori iz karaševskih mjesta i mnogi drugi. O Šerinoj lirici govorili su dr. sc. Marija Lackić, Ivan Dobra i sveuč. prof. Cristian Chioncel.
    Isto kao i druga po redu autorova zbirka nazvana “Karaševsko ogledalo vrišti - Floarea mea de cireș” i ovaj novi rad lupačkog pjesnika je ugledao svjetlost dana potporom Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj, organizacija koja je pokrila troškove uređivanja i tiskanja knjige. Više od toga, predsjednik naše organizacije je tijekom vremena stalno ohrabrivao i motivirao autora da nastavi svoj rad i na taj način dovrši 1996. godine započetu pjesničku trilogiju. Šerina prva zbirka pjesama nazvana “Pogleni, Bože, na naše slze”  izdana je 1996. godine u prestižnom Nakladnom zavodu Matice Hrvatske u Zagrebu, a značajnu ulogu u objavljivanju tog pionirskog rada lupačkog pjesnika su imali tadašnji studenti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i ujedno autorovi sumještani Marija Lackić i Marjan Lauš. 
    Kada je riječ o Milji Šeri, za njega se može slobodno reći bez imalo straha da se griješi: najplodniji je pjesnik iz karaševske zajednice. Njegova lirika odražava duboku osjetljivost prema unutarnjim stvarnostima čovjeka i prirode. I u ovoj zbirci Šera gradi pjesme svojim dobro poznatim ležernim izražajnim stilom, ali im ovaj put dodaje osobniji pečat, pun introspekcije i kontemplacije okolnog svijeta. Njegove pjesme često karakterizira jednostavan jezik, ali bogat značenjima, a ritam stihova doprinosi naglašavanju melankolije i prolazne ljepote ljudskog postojanja.
    Prividno jednostavne, pjesme Milje Šere nose u sebi snažne poruke i vapaj za dobrotom i skladom koji su nekada vladali u našim krajevima. Nemirnog i znatiželjnog duha, u stalnom traganju, pjesnik se često pita što se to dogodilo sa sadašnjim društvom, zašto su većina napustila rodni kraj i zašto je zavladala hladnoća u međuljudskim odnosima.Čitajući njegove pjesme stvara se dojam da su sva pitanja koja on postavlja ista onima kojima i mi sebi duboko postavljamo ali ih nikad nismo naglas izrekli. Milja Šera je očito dobar poznavatelj duša ljudi ovoga kraja.
    Polazeći od dominantnih slika iz djetinjstva, lupački pjesnik tvori jednu smislenu cjelinu s dubljim smislom. I ova zbirka odiše povezanošću s rodnim krajem. Pjesme su slikovite, često pejzažne, prožete nostalgičnošću i sjetom. Pjesnik ništa ne uljepšava, već vjerno prikazuje zbilju i realnost koja mu se sada čini okrutna i surova. U svojim pjesmama  inzistira na dokumentarnosti, odnosno vezanosti teksta za određeno vrijeme i prostor. 
    Gledajući ovu zbirku primjećujemo da pjesnik inzistira i na običnome, svakodnevnom govornom tonu koji je tek ponegdje prošaran poetskim izrazima. Takvim govornim tonom stvara se dojam da pruža vjerne sličice iz svoga života. Jednostavnim i toplim izrazima on se zapravo približava svakom od čitatelja, i mlađim i starijim. Njegove su pjesme kao razgovor dvaju dobrih starih prijatelja “na košenju, u ladini pod orejam” ili “na studencu” gdje su se sastali dok su došli po hladnu bistru vodu.
    Posebno je važno napomenuti da, osim ljubavi prema prirodi i vehementnom inzistiranju na efemernosti ljudskoga života, Milja Šera polaže poseban naglasak na svoju povezanost s obitelji, posebice s djedom i bakom. Mnoge njegove pjesme evociraju trenutke rada na polju, na salašu ili košnji, prisjećajući se duboke i autentične veze među generacijama. Ova povezanost dodaje emocionalnu dimenziju i živu tradi-ciju unutar Šerinog pjesničkog opusa, simbolizirajući ne samo obiteljsku ljubav, već i poštovanje prema radu na zemlji i tradicijama u ruralnom životu.
    Poezija Milje Šere može se vidjeti i kao poziv na refleksiju, na putovanje u sebe, ali i na ponovnu povezanost s prirodom i sa svime što nas okružuje. Skoro svaka pjesma pokušava uhvatiti trenutak tišine između dva udaha, onaj trenutak kada vrijeme kao da stane i sve postane jasno, a život pokazuje svoju istinsku ljepotu kao nekada, u bezbrižnoj mladosti lupačkog pjesnika, u zdravoj netaknutoj prirodi po lupačkim brijegovima odakle  je Šera crpio nadahnuće i stvaralačku snagu.
    O poeziji Milje Šere trebale bi se pisati čak i knjige, a sigurno će se u budućnosti naći ljudi pozvaniji od mene da to i naprave.  Milja Šera je itekako znamenita karaševska književna ličnost čiji cjelo-kupni pjesnički opus pridonosi već sada, na sreću svih nas, a tako će biti i u bliskoj i u dalekoj budućnosti, pogotovo kad njegovo stvaralaštvo bude detaljnije analizirano, očuvanju kulturnog identiteta naših ljudi na ovim preljepim prostorima koje su naselili s toliko stoljeća unazad. Prema tome, pjesmice Milje Šere bi se trebale naći, čitati, analizirati i komentirati u svakoj karaševskoj kući i ne samo. Najmanje što sada mogu učiniti je da ih svakome toplo preporučim.